Ewald PICHLER, Hercipinki, ORF B
Nikola Benčić
Moram Vam priznati, da mi drhću noge kada Vam prezentiramo književno djelo Ewalda Pichlera. Već smo prezentirali Antona Leopolda, File Sedenika, Antuna Slavića,… u brojni antologija naše književnike od Augustina Blazovića, Francija Rottera do Doroteje Zeichmann-Lipković, ali prez Ewalda. On je svenek nekako ispao iz te naše književne mriže! (akoprem smo jako gizdavi na naše književnike).
Sami sebe morate pitati zač je to tako?!
Potribno je, da se veli: naša književnost je bila jako tradicionalistička, najprije vjerska a kasnije je došla i svitska o seljačkom svitu na tu liniju. To je bila konotacija, ku smo razumili – priznavali svojom po normi tradicionalne književnosti. Nas nikakvi –izmi, strujanja u književnoj riči ništ sputa nisu išli.
I u prošlosti smo imali nesporazumivanja, suprostavljanja, ono što je išlo mimo uobičajene sadržajne ili formalne norme. Tako je propao prijevod Svetoga pisma Matijaša Laaba početkom 19. st., ali istotako nedavno (krajem 20. st.) i klimpuškoga farnika Štefana Geošića.
Do lagane, nerazumljive, podzemne promjene je došlo (generacija 68-me!) u drugoj polovici prošloga stoljeća u HAK-u, u Beču, u kom se sakupljalo redovito prece mladih ljudi, ne samo študenti iz Gradišća, nego i djelačice i djelači na poslu u Beču. Njev časopis „Glas“, kasnije „novi glas“ je postao nositeljem obnove u kniževnosti. Cijeli kup književnikov, spisateljev imamo zastupano uz seniora Augustina Blazovića, tako Vladimira Vukovića, Stjepana Šuleka, Bjelka Franka, Ive Sučića, Herberta Gassnera i mnoge druge, med njimi i Ewalda Pichlera i Juricu Čenara. Evaldovu liriku nismo razumili! Probio se je Jurica Čenar svojom konkretnom lirikom (1983., ku kod prve prezentacije ni naša tzv. inteligencija nije razumila). Jurici Čenaru je uspjelo naše narodne sadržaje pretvoriti, predstaviti u novom obliku, sadržajno i formalno, predstaviti prihvatljivo „konkretnu liriku“, osebito u školskoj nastavi, med mladi, ne toliko med odrašćeni.
Ewaldu ali to nije uspjelo na drugoj razini. Naši ljudi nisu imali pristupa, izobrazbe u tom novom moderno književnom izrazu. Do danas im je to tudje! Ewald je zaminio i zamotao narodnu tematiku u osobnu, intimnu, diboko istinitu, prez blebetenja i zavijanja. Ali to je strašno neobično za ono vrime, čudakrat i nerazumljivo.
Ili mi znate točno povidati što nam kani Ewald reći u pjesmi „prvi korak“ sa stihom: kad ostavim kloštar / zidi blijede, prazne – što je za njega kloštar?: domaći stan, selo, meko gnjazdo, ditinstvo,…?
Ili kad zajeca: Bila je tamo domovina, / Nimam je više. / Bio sam tamo mlad. (Glas, 1962.)
Mene peršonski su jako presenetili stihi: rana [sam] na strani livoj / proljana voda / proljana krv. Ili:
ON jedan ali / proteče za tobom / od vrat ti neće / ON jedan ali / jiskat će za te vrganje, jagude, žilja – ki je ta ON, ki stalno stoji za tobom na vrati u svi prilika života?, jišće za te vrganje,…?
Istovrimeno Bjelko Frank, Klimpušac veli: Si znate predstavit / ča bi bilo / kad nigdo bi / kamen zeo / i letit mu dao? / Letit samo špedanj / nad zemljom. Velite da nigdo / ne more toga. / Ali gvišan sam / da je ON / ki to zna / a nek ON / mora bit… – da završi apsurdno: fali mu samo šakica duhana kad sada kadi u mojoj fajfi. (Nr. 11)
Po svemu bi morali, u prvom redu Ewaldove pjesme (ali i prozu kot Ivonne) nanovič vridnovati ili uopće sve novo vridnovati.
Što nas preseneti je, da je blizu književnoj liniji u Europi, ka se zove: surealizam (fr.) = što znači nadrealizam – a triznomu realizmu su služili naši književniki od početka doseljenja. Ta struja u književnosti se je počela širiti početkom 20. st. i ona je sadržajno i jezično splela nestvarno, čarobno, fantastično, vizije, podsvisno, apsurdno sa stvarnimi dugovanji/izrazi: npr. veseliti se na Sarlovu, // iz mojeg oka curi črni Veliki petak, // majka va prahu / prašna majka, // andjeo s kopitom,… itd. itd. To je svit Sigmunda Freuda, Maxa Ernsta, Andrè-a Bretona u carstvu sanje i podsvisti. A tako bi mogli nastaviti i kratkimi proznimi kusići, jedina iznimka pri tom bi bila pripovitka na Božić o Mocu, Mati i Matyásu za dicu „Licht ins Dunkel“.
Hrvatska jezična tematika, diskusija u HAK-u 60-70 ljeti prošloga stoljeća, neuspješno odupiranje od domaćega dijalekta i očikovanje/žmirenje s književnim hrvatskim jezikom se zrcali u njegovi pjesma. I dobro mora biti jezično potkovan, ki kani razlikovati med pojedinimi kombinacijami jezičnoga izraza, dijalekta i književne norme, kot je to: dilberče, čežnja, razočaranje, novac,… a da ništ ne velimo o dibokoj, skritoj sadržajnoj tematiki, ka daleko prekorakne tajanstvene mogućnosti našega svakidašnjega jezika, za kimi sadržaji se skriva Ewald Pichler, da bi nam nekakvim ključem kanio kazati: vidite, to sam ja u svojoj ljudskoj mizeri, pogansko neshvatljivim sebičnim humanizmom.
Predstavljamo Vam ga dvojezično, kot jednoga med prvimi (danas je dvojezičnost standardna pojava naše književnosti). Na vrhuncu te dvojezičnosti stoji najpoznatije njegovo ostvarenje „Hercipinki“, drugačije, Sven Oliver, o društvenoj pojavi, ka nam se čini smišnim, ali po sebi je jako tragična.
A u nimški ostvarenji mu je pjesnički ciklus „Sacraldermoide“ (1972.) sve do danas tajanstveni razgovor, dijalog sa nerodjenim bratom/sestrom, ki/ka mu je pikao/pikala u svojem embrionalnom stanju na hrptenjači što je nosio sa sobom cijeli svoj život. Sacraldermoida znači sveta kožna izraslina embrionalne strukture na križnoj kosti (krstači/križi).
A što su mu kratka prozna ostvarenja: Ruskinja Olga, Ana Matilda i Ivonne sa svojimi buborkami/ugorkami?
Velika mu je zasluga na prijevodu Mate Meršića Miloradića. Nažalost ne u potpunosti, ali dost opširno iz pjesničkoga opusa, po izboru, da si nimški štitelji znaju predstaviti pjesnički svit gradišćanskih Hrvatov i izražajnu snagu toga/našega jezika i pjesnika. On sam je to djelo gledao za najveće pjesničko, prepjevajuće ostvarenje, na što ga je nagovorio, zapravo pritisnuo Vorištanac, prof. Franz Probst u PEN-klubu.
Nažalost nimamo vrimena predstaviti sve njegove djelatnosti. Zato samo skiciramo:
*Velike zasluge ima za kazališće u Cogrštofu – uz sve to i njegove teoretske i ćutljive rasprave o kazališću u monografiji „Talija se smiši“: prez naslova, Ana na Palci,… o tom Ana Šoretić piše vrlo emotivno.
*Prvi urednik hrvatskih radio i TV emisijov ORF-a Gradišće. Mučan početak i skurilne jezične doživljaje predstavlja u „Decenije hrvatske riči na radiju“.
*Film „Pir na selu“ = Hochzeit auf dem Lande.
*Diozimanje na naticanju radiodrame s kusićem „Geh nicht nach Illmitz“.
*Nekoliko primjerov za „Waldis Schnappschüsse“ u BF-u.
*Prikazi prominentnih ljudi iz Gradišća (Sauerzopf,…)
*I ne bi bilo potpuno sve to ako bi zamučali intervju u „novom glasu“ od Julije Schweiger (1998/1), najiskrenije, prez kamuflaže, direktno u problematiku austrijskoga a tim i gradišćanskohrvatskoga društva.
*Na kraju smo pak dali mjesta za prikaze o njemu od najbliže obožateljice Ane Šoretić, Doroteje Zeichmann-Lipković, Güntera Ungera,…
(Knjigu smo nazvali „Hercipinki“, a mogli bi bili i „hrvatski Bernhardinac“ (Mattersburger Bezirksblätter, 1991.) što bi isto bilo odgovaralo njegovomu karakteru.)
Na kraju hvala:
Ne bi došlo bilo do ovako opširne knjige o Ewaldu Pichleru (i ostao bi bio u pozabljenju našega kulturnoga života) bez nesebične, intenzivne pomoći Viktorije Palatin, Jožefa Hartmanna, Ane Šoretić,… brata Arnolda (kojega ne poznajem osobno) i Petra Tyrana (ki je na raspolaganje stavio slike).
A još manje bez neutrudljivoga djela, optimizma Ivana Rottera i strpljivoga Jurice Čenara.
Hvala svim!
