Gradišćanskohrvatska biblioteka, 21. svezak
15. svezak nove serije
120. knjiga Hrvatskoga štamparskoga društva
O Ignacu Horvatu danas
Ignac Horvat, ki je izgubio svoj život u prometnoj nesrići 1973. ljeta, je zadnji veliki predstavnik gr.-hrv. književnosti klasičnoga tipa: farnik, dušobrižnik, sveobuhvatni narodni djelač s velikim i širokim krugom naše manjinske problematike u užem Gradišću, ali i prik granice, na Ugre, u Slovačku i vrlo intenzivnom vezom s hrvatskim kulturnim životom matice i uglednimi ljudi u njem, kot npr. leksikografom Matom Ujevićem.
Ustanovljenje karakteristike „klasičnoga tipa“ bazira na potpunom fokusiranju na hrvatski narod i vjeru u smislu stare, mislim petstogodišnje tradicije: biti bogabojeći u svakom poslu, u dobrom i zlu na raspolaganje, davati mu potporu, batrenje i skupno s njim hoditi po kamenitom putu povijesne dobre i zle staze, da ne velim sudbinske odrednice, ku mu je katoličanska i tradicionalna seoska izobrazba „i prez škole i prez knjig“ (Miloradić) dala i odano prirodno ćutenje, ono što je nevidljivo, odredilo.
Odmah morete ubaciti: to je čisti konzervativizam! Milorad Stojević i Augustin Blazović su nam tumačili na kakov konzervativizam se to odnaša. Ignac Horvatov konzervativizam se odnaša na očuvanje i obnovu gradišćanskohrvatskoga naroda u svi svoji aspekti: narodna svist, jezik, jačke, navade, nošnja, čuvanje talentov, ali istotako i falinge, temperamenat, način kako gledamo na svit i kako se ponašamo u njem.
Njegov konzervativizam sadržajno temelji na kršćansko-katoličanskoj etičnoj normi a narodni na sačuvanju, održavanju i obnovljenju tradicionalnoga života. Je to isto modernizam? Ili moramo od korijena prominiti našu kulturu? Njegovo je djelovanje toliko bogato i različito/različno, da bi se svaki aspekt morao temeljitije pogledati, obdjelati od naših i stranih stručnjakov i pitati naroda kako su ga oni doživili, doživljavali (ako je još moguće!). Djeluje u prvom redu kot dušobrižnik u Gijeci, Otavi, Novoj Gori i Frakanavi, pisatelj/književnik je dužićkih (Iz naše stare gore, Hiža rasipana po svitu,…) i kratkih proznih kusićev o naši karakteri (Štefanićev gospodin, vrdir Tobolac, Stari otac kot „Bog“,…), ke postavlja i na kazališne daske (Školnik zvonar, Brate, ostani doma!…). Za dicu pak pokrene malu seriju „Božićnice“, ke se na žalost po njegovoj smrti, zvana onoga što je pokusio Konrad Meršić za školu, nije produžila – a toliko bi ju tribali danas kot falat, kusić kruha.
Topos mu je Gradišće i hrvatski narod u Gradišću. Raspravlja o jeziku i stavlja regule, k tomu proučava temeljito gramatike Boranića i Maretića. Daje upute za povijesne jubileje (50 ljet Gradišće, 400-ljetnom jubileju doseljenja) i puno svega drugoga u mnogi redoviti doprinosi i članki. Urednik je novin i kalendara, zabavlja ozbiljnimi i šalnimi doprinosi po karakteru naših ljudi, jednostavno, razumljivo, prez modnoga odugovlačenja i cifranja. A to su pak literarni kritičari prozvali (dali mu pečat) izvanliterarnin žanrom, uvijek škileći na norme visoke literature, u ku ne paše naša literatura. Mi sami ju moremo/moramo spasiti od takovih procjenov ako čitamo, ako gledamo na Horvatov jezik i životni put, u kom otkrivamo naše ljude.
Ignac Horvat je izgradio intenzivnu vezu s Hrvatskom. 1930. ljeta je bio s jednom grupom gr.-hrvatskih intelektualcev na Euharističkom kongresu u Zagrebu a s leksikografom Matom Ujevićem je došao u prijateljstvo. Bio je mišljenja, da prez čvrste pozadine iz stare domovine ne moremo opstati i da ćemo friško izgubiti luft/sapu, snagu naše narodne kulture ako nimamo podrške. Njegove „Gradišćanke“ (1930) i Ujevićeva knjiga o povijesti GH je produkt toga prijateljstva. Dodao bi svakako, da je morao imati zasluge i prikupljanju običajev prof. Gavazzija po Gradišću i istraživanju prof. Ivšića o gr.-hrv. jeziku. Sve te veze je odsikao/iskrčio partizanski komunizam, protiv koga su se odlučno i jednostrano branili naši svećeniki – a narod je šutio.
Književne podloge je Ignac Horvat dobio u sjemenišću u Juri, kade je bio izabran za peljača književnoga kruga/kružoka. Od sebe razumljivo ugarskoga u ugarskom duhu. U njegovi književni djeli se more redovito najti široki put jednoga Gárdonyija, Istvána Feketea ili koga drugoga ugarskoga prozaista s cijelom poredicom uobičajenih frazov iz ugarske literature ili kulturnoga života. Gledamo je za samonikle, svoje (ar ni pojma nimamo odakle dojdu).
Njegovi kritičari uvelikom ga gledaju za narodnoga pisca i da mu je pisana rič, t.j. književnost „ancila” = službenica za realizaciju prosvjete u smislu podučavanja naroda. I ta teza točno potvrdjuje ono, o čemu je mislio i čemu je služio Ignac Horvat u svojem djelovanju. Istotako kot su jednosmjerno po Drugom svitskom boju mladi bogoslovi mislili, svejedno u kom jeziku širu rič Božju. (A danas vidimo, da su izgubili i vjernike i hrvatski jezik!) Zato ga ne moremo i ne smimo miriti, kot nam to neki uobraženi kritičari sugeriraju, na mirilu visoke književnosti, nego na konkretnoj situaciji našega naroda, po strukturi našega društva i naše kulture narodnoga pisca.
Nažalost nimamo nikakvih ispitivanj, dokazov, kakov je bio i kakov je njegov uticaj do danas. O Miloradiću velimo, da je imao diboke brazde u jezičnom i sadržajnom pogledu, ar su ga ljudi do najnovijega vrimena znali i recitirali napamet. Takove potvrde nimamo za Ignaca Horvata, akoprem se je čudakrat citirao, recipirao u našem kulturnom životu.
Njegova proširenost danas je odvisna od mladih, mlade generacije. Ali i dostupačnosti k njegovim djelam. A to je danas čista nula! Zadnja knjiga! Nigdor si ne more naručiti njegova djela kot kakove firme, knjižare, ar tih nima. Što nam znači naša književnost, pisana rič danas? Ili smo se potpuno izgubili u našem „pametnom” internetu? Ivan Rotter, Mag. MA, je pokrenuo svoj literarni Ivanov blog, koliko ga koristimo? I HN blog, ki ga koristu? A sada imate i prvu knjigu proze naše gradišćanskohrvatske literature od Ignaca Horvata na gumbicu, na klik, tribate samo pritisnuti i morete čitati njegove zvanaredne pripovitke iz našega života. Takovi smo bili, petsto ljet dugo, sada nam se minja, ruži hrvatski karakter i odnos prema našoj vlastitoj kulturi i matičnoj zemlji – čisto odbojno od hrvatske kulture po tzv. globalizaciji i nekate misliti, da mi ništ ne moremo zato! Preostaje nam samo biti doma u jednoj i drugoj kulturi, za nas i tretoj kulturi, ravnopravno, na istoj razini očiju, drugačije smo se pokleknuli, da ne velim podvrgli pred većinskom kulturom a onda smo s -ich, -its, -ics imeni prez obraza, ar nije nam jasno odakle smo došli. I nekamo misliti to nam ništ sputa ne ide, ar nismo samo za sebe, nego i za skupno društvo odgovorni.
U tom smislu se spominjamo Ignaca Horvata i čudimo se njegovom velikom uspjehu, akoprem nam to nije čisto jasno i nudimo Vam u obliku knjige i internetsko izdanje (PDF, slike u farba) malu djundjicu naše gradišćanskohrvatske klasične kulture.
5. septembra 2024., NB
download/preuzimanje: mrižno izdanje, PDF
knjiga u papirnatom formatu stoji:
19 eurov